Čovjek je jedino biće u nama poznatom svemiru koje traži smisao i koje uopće ima sposobnost tražiti ga. Čovjek taj smisao najčešće i nalazi. Ili... Najčešće vjeruje da ga je našao. Postoji li univerzalni smisao ljudskog postojanja, ili je taj smisao svojstven pojedincu? Postoji li uopće smisao ili je smisao samo proizvod našeg razuma ili proizvod nedostatka istoga?

Odmah na početku važno je naglasiti da treba odvojiti smisao od svrhe.

Smisao ne postoji. Ultimativni smisao ne postoji, jer smisao je svojstven samo čovjeku i uvjetovan je postojanjem čovjeka. Kao što ne postoji dobro i zlo. Smisao je samo proizvod ljudskih težnji da opravda svoje postojanje. Kada bi smo postavljali pitanje: 'Što je smisao?' i kada bi smo na odgovor opet postavili isto pitanje i tako u nedogled, došli bi smo do točke kada naše pitanje ostaje bez odgovora. Koji je smisao ljudskog postojanja? Kada bi smo kao odgovor pretpostavili boga, opet bi smo došli do točke kada bi naše pitanje ostalo bez zadovoljavajućeg odgovora.

No to važi za ultimativni smisao. Onaj osobni smisao koji čovjek daje sebi za razliku od ultimativnog smisla ne postavlja pitanje nakon odgovora jer svaki osobni smisao u većini slučajeva završava smrću. Taj smisao nije nedostižan poput ultimativnog smisla jer osobni se smisao može ispuniti tokom čovjekovog života. Osobni smisao je brinuti se o siročadi, o siromašnima, biti dobar roditelj, uživati u životu, bogatstvu itd. Poteškoća osobnog smisla je u tome što se gotovo ne razlikuje od svrhe, koja je svojstvena životinjama, predmetima i pojavama. Svrha je ono iskonsko, sirovo... I to je ono što čovjeka plaši.

S evolucijske strane, život ima svrhu. Svrha jedne pčele jeste da se brine o matici čija je svrha donijeti potomstvo i održati koloniju, osigurati dovoljno jedinki čija je svrha stvoriti nove kolonije u svrhu produženja vrste. Ima li to smisla? Pčele ne idu u raj tako da njihov smisao nije živjeti kako bi osigurali vječni život s bogom. One žive i umiru. Postojanje pčela se vrti u krug: živjeti, osigurati potomstvo, umrijeti. I tako jedinka za jedinkom. Ima li smisla vrtiti se u krug i ponavljati jedan proces milijardama puta? Nema smisla. Zamislite vaš život koji se sastoji od ustajanja, odlaska na posao, spavanja, ustajanja, odlaska na posao... Upravo je takvo ponašanje razlog zašto čovjek traži smisao. Ali takav život za vas ima svrhu: otići na posao, zaraditi novac kako bi ste mogli prehraniti svoju obitelj, priuštiti se neka zadovoljstva itd. Takav život i za pčelu ima svrhu: opstanak vrste. Ima li opstanak vrste smisla? Da preformuliram: ima li opstanak vrste ultimativnog smisla? Opstanak vrste nema smisla ako će jednog dana svijeta nestati. Ako će sunce prestati sjati, i život na zemlji će zbog toga izumrijeti, ako će se svemir sažeti opet u jednu točku,  ili će se nezaustavljivo proširiti dok se ne raspline... čemu trud jedne pčele? Nema smisla, ali ima svrhu. Pčela ispunjava svoju osnovnu svrhu. Svrha ne traži smisao. Svrha ne traži da ima ultimativni odgovor kao što to smisao zahtjeva.
Svrha je za razliku od smisla svojstvena predmetima. Svrha obuće je da nam štiti stopala od hladnoće i povreda, svrha telefona jeste da nam omogući kontaktiranje osoba koje želimo kontaktirati. Svrha automobila jeste da nam omogući transport na određeno mjesto...

Svrha sata je da pokazuje vrijeme. Pitanje 'koja je svrha pokazivanja vremena' je suvišno, jer se više ne odnosi na sat nego na pokazivanje vremena. Može se postaviti pitanje 'koji je smisao pokazivanja vremena', ali odgovor povlači za sobom sljedeće pitanje 'koji je smisao...'. Svrha automobile jeste da nas odveze na određeno mjesto. Pitanje ‘koja je svrha odlaska na određeno mjesto’ se ne odnosi više na automobil jer je automobil već ispunio svoju svrhu.
 
Život lijepo funkcionira ako uklopimo svrhu u njega, jer svrha može postojati, ali i ne mora. Kamen može imati svrhu, ali i ne mora. Kamen možemo iskoristiti za svoje potrebe i dati mu svrhu, ali i može stojati u svom prostoru i nikada ne poslužiti ničemu. Suvišno je pitati ima li kamen smisao. Suvišno je pitati sve dok ne upletemo boga, jer uplitanjem boga, upleli smo smisao u svijet i napravili pomutnju. Postavlja se pitanje: ‘Koji je problem postojanja smisla?

Problem je u tome što čovjek vrlo često nije sposoban sam sebi dati smisao. Čovjek treba vođu koji će mu reći smisao postojanja, jer čovjek sam nema hrabrosti to učiniti. Smisao dolazi sa sviješću i to je prokletstvo koje svijest donosi. Svijest nam je omogućila nešto predivno: da spoznamo sebe, ali time smo spoznali i svoju nevažnost u svemiru. Ta spoznaja je donijela potragu za ultimativnim smislom koji ne postoji. A ako nešto ne postoji, čovjek će to izmisliti. Kada je čovjek spoznao da je samo zrno pijeska koje nosi vjetar, morao je prevariti svoj um i kreirati raj umjesto ništavila. Problem je u tome što je čovjek tada svoj život posvetio smrti. Smisao mnogih je živjeti za smrt, čime su svoj život totalno zanemarili. Čovjek se posvetio ultimativnom smislu koji ne postoji, i apsolutno je zanemario svoj osobni smisao, jer ultimativni smisao negira osobni. Čovjek se ne može pomiriti sa svojom ‘ulogom’ u svemiru pa je sebe uzdigao do bića vrijednom bogu koji će mu dati smisao. Teolozi kao argument uvijek pretpostavljaju ultimativni smisao negirajući osobni. U čemu je smisao uživati u životu, ako ćemo jednog dana umrijeti? Da smo i najbogatiji, u smrt odlazimo kao najveći siromasi, bez ičega.

Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
Propovjednik 1:2

Vjernici kojima se ovo konstantno propovijeda uskraćeno je pravo na osobni smisao. Ukraden im je osobni smisao. Ono što im ostaje je smrt, a osoba bez osobnog smisla odlazi u smrt sa strahom. Osim... ako ne prihvati ultimativni smisao. Ali problem kod ultimativnog smisla je što on ne postoji. On se ne odnosi na nas u ovom životu te je stoga samo iluzija. A čovjek može živjeti u iluziji i u tome jeste problem.
Osobni smisao nije iluzija, ali problem kod osobnog smisla jeste u tome što ne daje nikakvu nadu, nikakvu iluziju u nešto više. Zato religija negira osobni smisao, vrlo često pretpostavljajući ga kao grijeh. Ako se čovjek posveti osobnim užicima, to je grijeh. Ako se posveti bogatstvu, to je grijeh. Religija negira osobni smisao tvrdeći da ako nemate ultimativni smisao, tada ste sebična osoba, anarhist, bezvrijedni ste jer vam život ne vodi ničemu. To nije istina, jer sa osobnim smislom čovjek živi svoj život u punini jer je svjestan da je ovaj život sve što ima, i da ima samo jednu priliku da ga iskoristi najbolje što može. To je pokretačka snaga osobnog smisla. To omogućuje čovjeku da živi sretan život. Ali mnogi ga ne žive, a razlog je taj što što je osobni smisao teško prihvatiti. Čovjek uvijek teži nečem višem. Nije zadovoljan malim stvarima, i zato teži ultimativnom smislu. Ali jednom kada shvatimo da je taj ultimativni smisao nedostižan jer je iluzija, možemo prihvatiti osobni misao. Možemo sebi dati osobni smisao. Čovjek treba samo razbiti tu iluziju da mu treba vođa koji će mu dati smisao. Treba strgati te okove sa sebe i ne dati nikome da odlučuje umjesto njega i iskoristiti ono malo slobodne volje koja mu je na raspolaganju. Čovjek samo ne smije dozvoliti da to malo zrnce slobode prepusti nekom drugom.