Kršćani vjeruju da je biblija, a prije svega Novi Zavjet zbirka mudrosti i moralnih načela. Mnogi kršćani vjeruju da je Isus prvi, jedini i najveći moralista u povijesti čovječanstva. Pokušajmo to oboriti... Jednim udarcem možemo opovrći prve dvije tvrdnje: Prvi i jedini.

1. Što ne bi želio učiniti sam sebi, ne čini ni drugima.
2. Ne povrijeđuj druge onime što bi povrijedilo tebe.
3. Ne čini drugima ono što bi ti, kad bi tebi bilo učinjeno, stvorilo bol.
4. Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe jer si ti svoj bližnji. Ako misliš da je tvoj bližnji drukčiji od tebe, u zabludi si.
5. Što je tebi mrsko, ne čini ni svom bližnjemu.

Ovo se u našem modernom društvu naziva Zlatno pravilo. Kada se kaže Zlatno pravilo, to se povezuje s riječima koje je Isus izrekao. No, tada niti jedno od ovih pet tvrdnji ne možemo tako nazvati, jer niti jednu od njih nije izrekao Isus. Broj 1 je izrekao Konfucije, broj 2 je iz Budizma, broj 3 je Mahabharata, broj 4 jeste Radhakrishnan a broj 5 je izrekao Rabbi Hillel. Isusove riječi su: “I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima” Luka 6:31
Radi li se tu o prepisivanju? Ako da, tko je od koga prepisivao? To bi smo teško utvrdili, ali možemo utvrditi tko je od koga mogao prepisati.

Konfucije, živio je od 552. godine prije nove ere do 479. godine prije nove ere. Živio je u vrijeme kada su otprilike prvi pisci sastavljali bibliju u obliku u kojem je sada. Osnivač Budizma bio je Siddharta Guatama. Poučavao je potragu za Dharmom, odnosno Istinom. To ujedno pokazuje da Istina nije svojstvena samo kršćanstvu (Isus kaže: “Ja sam Put, Istina i Život...” Ivan 14:6). Jedna zanimljiva činjenca, iako nema puno poveznica s moralnošću, nadovezuje se na ideju o istini, a to je da je Hinduizam poznavao pojam Trojstva... Ništa neobično, osim da je Hinduizam star 3500 godina. No da se vratimo na moral... Na primjeru Konfucionizma i Budizma vidimo da Isus nije prvi koji je govorio o moralu. Niti je govorio o “većem” moralu nego što su govorili oni prije njega.

Zaista je teško govoriti o moralu u bibliji, samim time što biblija niti ne pozna taj pojam. Izraz “moral” se niti jednom ne spominje u bibliji. Zar bog nije previdio da će globalna svjetska kultura govoriti o moralu? Čini se da je bog to smetnuo s uma... Naravno, ne želim reći da se u bibliji ne govori o moralu samim tim što se taj izraz ne spominje, ali ipak, zar nam bog nije mogao malo olakšati stvar?

Nad tvrdnjom da je Isus najveći moralista u povijesti, samim tim što je božji sin, a pritom i bog, potrebno je malo zastati. Upravo tvrdnja da je bog čini ga najokrutnijom osobom u povijesti. U tom slučaju pobio je više ljudi nego Hitler, Staljin, Ivan Grozni i sve pape na svijetu zajedno. Dovoljno je pomisliti na potop, Sodomu i Gomoru, što su događaji koje je uzrokovao sam bog (ukoliko vjerujemo u to). Njegova moralnost je upitna čak i ako tome ne bismo pridodali i sve ono što je nedirektno uzrokovao ili dopustio tokom povijesti. Uvjeren sam da mnogi kršćani (možda američki) vjeruju kako su stanovnici Hirošime i Nagasakija zaslužili božju kaznu koja ih je snašla. Nova Sodoma i Gomora. Isto kao što mnogi vjeruju da je Katrina, koja je opustošila New Orleans, božja kazna, kao što to tvrdi radikalni propovjednik Pat Roberson. No kršćani i pored toga vjeruju da Isusova moralnost nije upitna! Ta božja kazna je samo posljedica ljudskoga grijeha, nije bog tome kriv! Dvoumim se vrijedi li sada započeti raspravu o tome jesu li i dojenčad koja su nastradala u tim katastrofama i zločinima također kažnjena zbog (svog) grijeha ili su samo kolateralna šteta... Ipak, odustat ću od takve rasprave u ovom tekstu, ali ne zato što nemam valjan argument, nego zato što ne želim produžiti ovaj tekst više nego što treba. Možda ću to pokrenuti u nekom drugom tekstu. No, predlažem da razmišljate o tome. Dok budete razmišljali o nesretnoj djeci, sjetite se i ovog stiha na koji nas upućuje Izaija u stihu 13:16
“Pred očima smrskat će im dojenčad, opljačkati kuće, silovati žene.”

“Smrskat će im dojenčad...”
Srpski prijevod biblije je još zanimljiviji jer govori u prvom licu, ću umjesto će.

U nastavku tog istog poglavlja možete pročitati i ove riječi: “...nad djecom im se oko neće sažaliti.”
Izaija 13:18

Ukoliko vas ovi stihovi potaknu da popričate s nekim kršćaninom, on ili ona će vam reći: ”Da, istina je da je Stari Zavjet prilično surov, ali Isus to ispravlja u Novom Zavjetu”. Mogli bi smo reći da je Novi Zavjet zaista malo blaži, ali ne toliko da bi smo govorili da Novi Zavjet ispravlja ono što u Starom Zavjetu ne valja. Isus to pobija u korjenu:

Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.
Matej 5:17

Evo što Luka prenosi:

Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice - otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.
Luka 12:51

Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.
Matej 10:34

Mač najčešće ima isto značenje kao i rat, ali se može odnositi i na duhovnu borbu.
Zar nam je zaista potreban bog kako bi smo bili moralni? Zar nam zaista treba biblija da bi smo mogli razlučiti što je dobro a što zlo?

Luka 19:27

I zao čovjek razlikuje dobro i zlo. Zao čovjek zna da ako želi nekome nauditi da će to učiniti tako što će povrijediti tu osobu. Zna da ako želi nekome nanijeti zlo da će to učiniti tako što će povrijediti tu osobu. Zna što je dobro jer dobro čini sebi. Ne treba nam bog kako bi smo razlikovali dobro i zlo. (Iako nam na savršenom primjeru pokazuje što je zlo), ali isto tako važno je istaći da nije bog jedini način na koji učiniti da zao čovjek postane dobar.

Teolozi su shvatili da i osobe koje ne vjeruju u boga mogu biti dobri i moralni, i shvatili su da to ne mogu pobiti. Shvatili su i da religiozni ne moraju nužno biti dobri samim tim što vjeruju.
Moral kod ateista objašnjavaju time što je to ono suštinsko što je bog usadio u nas (, jer ne vide ni jedan drugi način na koji bi mogli objasniti moralnost. Kažu ne postoji gen za moral!) Zar nas jedan od velikih zoologa ne uči da su geni sebični, a da mi samo plešemo kako nam oni sviraju? Ako se moralnost ne nalazi u našim genima, gdje se onda nalazi i kako se prenosi na slijedeće naraštaje?
Ne mogu reći gdje je moralnost. Možda niti svijest nije u genima pa je ipak posjedujemo. Jer kad bi se svijest naslijeđivala preko gena onda vjerujem da bi bebe odmah bile svjesne svoje okoline a mi bi se sjećali kako su nam majke mjenjale pelene. No, ako se svijest ne nasleđuje, kako to da je posjedujemo? Pokušajte si sami objasniti ovo pitanje a ja ću krenuti dalje o moralu. Upravo ta svijest koju posjedujemo omogućuje nam da shvatimo moral. Mislim da je moral u velikoj mjeri spoznaja. Objašnjenje za to bih ponudio u činjenici da moralne vrijednosti variraju. Ono što mi danas smatramo moralnošću, za Starozavjetne ljude bi bila ludost. Danas fizičko kažnjavanje djece smatramo zlostavljanjem, no Sv. Pavao nema ništa protiv toga, nego to smatra dobrim.

Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja?
Hebrejima 12:6-7

Po ovome vidimo da je moral u velikoj mjeri proizvod vremena i okolnosti (kao i Isus). Kao što je nama sada neprihvatljivo nekoga kamenovati samo zato što se ne odmara subotom (ili nedjeljom), i neprihvatljivo nam je držati robove, tako je u prošlosti bilo nepojmljivo da se država ili kralj brinu o siromašnima.
Ono što želim reći je da moral nije usađen u nas nikakvim božjim dahom (Adam i Eva nisu znali što je dobro a što je zlo) i da nam ne treba bog da bismo bili moralni. Čovjek svojim umom može zaključiti da je ono što je dobro za njega vjerovatno dobro i za drugog čovjeka.Svi mi osjećamo bol, percipiramo je kao nešto negativno, moramo se odmaknuti od uzroka bola. Na više načina možemo shvatiti da je to slučaj i s drugim ljudima oko nas.

Možemo pretpostaviti:
Jer ako mene boli pretpostavljam da boli i osobu koja je u velikoj mjeri slična meni: čovjek je kao i ja, ima svijest kao i ja i zato nema razloga da ne osjeća bol kao i ja. To možemo pretpostaviti i za druga živa bića jer se ponašaju slično kao i ja kada me nešto boli: Jauču, cvile, otimaju se, pokušavaju pobjeći od izvora bola. (Pri tome ćemo zanemariti Descartesa koji je ipak mislio drugačije).

Možemo znati:
Fizionomija i anatomija živih bića je slična znanost je ustanovila da sva živa bića dijele zajedničke pretke i da su im tijela sazdana po istom “nacrtu”. Znanstveno je dokazano da druga živa bića osjećaju bol.

Sada riječ bol zamijenite s nekom ljudskom osobinom ili osjećajem. Biti povrijeđen ne znači samo osjetiti fizičku bol. To je ono što ja smatram izvorom moralnosti. To su poticaji (psiholozi bi rekli podražaji) koji nam govore što je dobro a što nije. Ovo što sam ja naveo je samo ogrebotina po površini, ali mislim da je priča o moralu tako jednostavna da ne znam zašto se teolozi toliko hvataju te priče.
Dobro i zlo ne postoje! Iz prethodnog primjera o bolu vidimo da je bol nešto loše. Pokušavamo pobjeći od bola. No bol je dobra! Da nemamo osjećaj bola ne bismo znali da nam je život u opasnosti. No pogrešno je misliti da je sama bol loša. Loš je izvor bola. Ali i to samo ovisi od naše percepcije. Tsunami percipiramo kao zlo. Ljudi stradaju. Ali tsunami je samo naša percepcija zla. Ako tsunami pogodi neki otok na kojem ljudi ne žive, hoćemo li smatrati tsunami zlom? Zemljetresi, vulkani, požari, oluje... Ako niko ne strada tada to nije nikakvo zlo. Znanstvenici se dive vulkanima i vulkanskoj lavi koja uništava sve pred sobom. No, ako nitko ne strada, tada to nije nikakvo zlo. Kada ne bi bilo ljudi, sve te prirodne pojave ne bi bile zle. Svo zlo koje se događa jeste zlo koje se događa čovjeku. I zla koja se događaju životinjama, biljkama, planetu zemlji jeste zlo koje čovjek može percipirati kao takvo. Čovjek ima maštu da zamisli, svijest da osjeti i razum da shvati što bi bilo kada bi čovjek bio izložen nekom “izvoru zla”. U mom dječaštvu često sam koristio izraze poput: “Zamisli kada bi tebi tako napravio... Zamisli da se ti nalaziš u toj situaciji...” Djeca se stavljaju u poziciju drugoga kako bi shvatila je li nešto dobro ili loše. Mentalno ograničene osobe to nekada ne mogu učiniti i zato nekada čine loše stvari.

To što se možemo postaviti u “tuđe cipele” i osjetiti tuđu bol ne znači da ćemo prema toj osobi biti dobri. To samo znači da znamo razlikovati što je dobro za tu osobu a što nije, no to i dalje ne znači da ćemo se i ponašati u skladu s time. Što je to što čini da budemo dobri? U velikoj mjeri je to odgoj. U prošlosti djecu nisu odgajali da je potrebno brinuti se o siromašnima, o životinjama... Nisu ih odgajali da nije samo osobni dobitak ono što je važno.
Ali treba imati na umu da moral nije samo spoznaja umom. Iako sam rekao da moral nije u nas usađen božjim dahom ipak tvrdim da je moral u svom najsirovijem obliku usađen u čovjeka, kao što je usađen i strah od zmija (pri tome ne mislim na strah općenito, nego isključivo na tu vrstu straha). Ne znam postoji li gen za strah od zmija, ali taj strah postoji.
Na taj način možemo objasniti altruističko ponašanje kod životinja. Životinje pokazuju privrženost i ljubav prema pripadnicima iste vrste, domaće životinje iskazuju ljubav prema ljudima. Vjerujem da životinje zaista mogu osjećati ljubav. Čimpanze imaju osjećaj za moral, psi se žrtvuju za svoje gospodare, vukovi odgajaju mlade vučiće...Objašnjavanje moralnog ponašanja kod životinja bi zahtjevalo poduže objašnjavanje i analiziranje pa bih tu stao. Ali ponašanje životinja nam pokazuje da i one mogu osjećati ljubav i brigu i da nam za to nije potreban bog niti biblija. Moral nije samo osobina čovjeka, jer kao što sam rekao, moral nije samo spoznaja umom.