U emisiji Real time with Bill Maher u kojoj je preko satelitske veze gostovao Richard Dawkins, Bill Maher je Dawkinsu postavio pitanje: “Kako čovjek koji provede u laboratoriji cijeli dan, nakon toga ode kući i vjeruje u zmiju koja govori?” Time je Bill Maher mislio na Francisa Collinsa, vođu tima koji je pronašao Ljudski genom. To pitanje kod velikog broja ljudi može stvoriti pogrešno mišljenje da ateisti ne znaju mnogo o religiji. Pitanje koje je meni upućeno bilo je: “Pa tko vjeruje u zmiju koja govori? To je pretjerivanje I namjerno ismijavanje religije.” I zaista, kada se čovjek zamisli, može se pomisliti da ateisti banaliziraju i da navode na pogrešne zaključke, što je loše (i pogrešno) mišljenje. Bill Maher je komičar i to je njegov način izražavanja svojih stavova što je koristio i u svom dokumentarcu Religulous. Ali i da nije komičar, njegovo pitanje, u kojem spominje zmiju koja govori, je na mjestu i ne treba se smatrati ismijavanjem nego bi smo zmiju koja govori trebali uzimati ozbiljno. Čuda u bibliji ne treba uzimati kao alegoriju ili prenesena značenja. Vjerujem da su biblijskim piscima čuda bila stvarna, kao i zrak koji ne vidimo a životi nam ovise o njemu, ili ljepote poput duge koje djeluju tako nestvarno kao da su božje djelo. Zmija koja govori pred nas stavlja tri problema:

Mnogi vjernici zaista vjeruju u zmiju koja govori. Biblija se uzima kao živa riječ božja ili riječ živoga boga kojem ništa nije nemoguće pa tako ni čuda. (problem alfa i omega)
Ako ćemo neke dijelove biblije smatrati slikovitim prikazom, po kojim kriterijima ćemo odlučiti što je slikovito a što je stvaran prikaz događaja?
Tko smo mi da odlučujemo što je slikoviti prikaz a što je stvaran događaj? Ako vjerujemo u boga tada smo mi samo obični ljudi koji su sagriješili protiv boga i ne možemo preispitivati riječ i djela svemoćnoga boga.

Problem Alfa i Omega
U prvom primjeru vidimo prave, gorljive vjernike. To su iskreni vjernici koji vjeruju u boga o kojem biblija govori, u boga koji koji je najbliži onome što bi bog trebao biti: pravi, svemogući bog, stvoritelj neba i Zemlje, koji je svojom rječju stvarao. Oni vjeruju u kršćanstvo koje je apostol Pavao imao na umu kada je pisao svoje poslanice. Njima nije problem vjerovati u zmiju koja govori. A i zašto bi bio problem? Ako će vjerovati da je Isus bog koji je umro za naše grijehe i ako nas njegova krv opravdava, ako će vjerovati da mrtvi liječe žive, da kipovi plaču krv, da ih bog vodi kroz život i odgovara na njihove molitve, pa što je onda zmija koja govori naspram svih ovih čuda? Zar bi Jona koji je proveo u utrobi ribe tri dana bio manje vjerovatan od Isusa koji je sada na nebu i ispunjava želje? Zašto je štap koji se pretvara u zmiju veće čudo od čovjeka koji je živio i nakon smrti postao svetac te mu se možemo moliti za mirno more, bolji urod grožđa ili za zdravlje bolesne susjede? Ako ćemo vjerovati da je Isus rođen od djevice Marije po duhu svetom što nas onda spriječava vjerovati u manja čuda poput Samsonove snage koja se nalazila u njegovoj kosi? Ne, ovi vjernici vjeruju da je cijela biblija alfa i omega živoga boga i da je sve istina. Vjeruju da će se Isus vratiti još tokom njihovog života.
Kao što je kardinal Josip Bozanić pokazao kada se na praznik Velike Gospe molio živom Isusu kojeg je svevremeni bog uzneo na nebo, vjerovanje u Isusa koji stoluje s bogom na nebesima je okosnica kršćanskog vjerovanja. Pa što onda osobu koja vjeruje u Isusa spriječava da vjeruje u zmiju koja govori?

Sukob autoriteta
To je ono na što vrlo rado ukazauju vjernici iz prvog primjera. Tko smo mi da preispitujemo riječ božju? Teolozi vole čistu situaciju, ili si za, ili si protiv, ne može se služiti dvojici gospodara. Mi smo samo ljudi koji su sagriješili protiv boga i nemamo pravo odlučivati što je alegorija a što istinska riječ. Jesu li znanstvenici dovoljno čvrst autoritet da se suprotstave bogu i božjoj objavi? Suočavanje ovim problemom često odlučuje hoćemo li postati alfa i omega vjernici, ili ćemo u potpunosti prestati vjerovati. Jer ako smatramo da možemo odlučivati o tome što je u bibiliji doslovno značenje a što preneseno značenje, tada nam bog niti ne treba. U suprotnom, ako ćemo smatrati boga ultimativnim autoritetom onda bi bilo najbolje ne sumnjati u ono što je napisano u bibliji.
Kod mnogih vjernika dolazi do unutarnjeg sukoba koji ne mogu sami riješiti jer u bibliji piše boj se boga, zato, da bi se riješili anksioznosti, mnogi utječu u crkve i prihvataju tumačenja svećenika. Religija je ljudima usadila strah od razmišljanja. No čak ni povjerenjem u svećenike ne dobijamo sigurnost koju bismo htjeli, jer kršćanski teolozi se još nisu dogovorili odlazi li kršćanin odmah poslije smrti u raj ili će morati čekati drugi Isusov dolazak. Ovo je samo jedan primjer od mnogih. Zato neki vjernici uzimaju stvar u svoje ruke jer se osjećaju dovoljno mudrima i ne treba im svećenik kako bi paralelno vjerovali u Isusa i ne vjerovali da se molitvom može pomjeriti planina.

Ako se odlučimo za ovu soluciju, odnosno da smo mi dovoljno mudri da razlučimo što je u bibliji istina a što alegorija, dolazimo do trećeg problema: po kojim kriterijima ćemo odlučiti što je istina a što alegorija?

Problem vage

Treći problem je složen. Ovdje se javlja ono o čemu biblija govori kada spominje sotonu. Preispitujemo riječ božju. Dovoljno za osudu. No, što se tu zaista događa? Zdrav razum, kao i u prethodnom slučaju, suprotstavlja se neznanju, i praznovjerju. U tim vjernicima dolazi do sukoba što vjerovati a što odbaciti? Odbaciti u potpunosti ili samo djelimično? Ovi vjernici znaju da ne može biti istina sve što piše u bibliji, ali frustracija se javlja što ne znaju što je istina a što nije. Kao kršćani ne smiju sve odbaciti jer se boje osude i pakla koji je zbog straha stvaran iako nevjerovatan. Ovakvi vjernici će reći da su mnoge priče prenesena značenja, da su napisane kako bi nam prenijele pouku, tako će i u zmiji koja govori vidjeti pouku da se bogu ne smije suprotstavljati. Na to će gledati kao na Ezopove basne iako bih rekao da je Ezop pisao dubokoumnije priče. Ovi vjernici se suočavaju s dva problema: Što vjerovati a što ne, i kako odlučiti što vjerovati a što ne. Iz tog razloga mnogo toga je neodlučeno, za mnoge biblijske situacije ovi vjernici nemaju jasan stav. Zbunjeni su. Neki i nisu, vode se zdravim razumom. Širok je raspon vjernika koji se suočavaju s ovim problemom: od onih koji su bliži alfa i omega vjernicima i onih koji bi se po svojim uvjerenjima mogli smatrati deistima.

Iz ovih primjera se vidi da vjera i ne daje utjehu o kojoj su nam govorili. No, ono što vjernicima u mnogome olakšava stvar je to da se većina ovih promjena dešava neprimjetno. Razni svećenici različito tumače događaje iz biblije, postoje razne denominacije tako da možemo izabrati onu koja nam se najviše sviđa, a najbolje je to što ne moramo niti razmišljati o ovome: drugi su tu da razmišljaju umjesto nas! Postoje fakulteti na kojima budući svećenici stječu znanja koja prenose vjernicima, postoje crkveni vođe kao što je papa koji odlučuju o tome što bi vjernici trebali vjerovati. Vjernici, kao i u svakoj dobroj TV-shop reklami trebaju se samo opustiti i pustiti da stroj radi (u ovom slučaju razmišlja) umjesto njih. Od vjernika se zahtjeva minimalni napor. Ali, pokazalo se nebrojeno puta da se ni papi ne može vjerovati, tako da su mnogi razočarani kada je papa prihvatio evoluciju ili ako su pročitali u Pismu kršćanskoj naciji Sama Harrisa u kojem su mogli pročitati da papinska komisija treba odlučiti što učiniti s pojmom čistilišta i s učenjem o kondomima.
Zmija koja govori nije beznačajna ličnost u bibliji. Poistovjećuje se sa samim Sotonom. Zmija je jedna od fundamentalnih značajki kršćanskog učenja, jer je zbog njenog iskušavanja došao grijeh, a grijeh je razlog zašto je Isus morao umrijeti, i zato, ako ćemo na zmiju koja govori gledati kao na simboliku onda rušimo sliku kršćanstva, jer time postavljamo upitnik nad Isusom. Ateisti se ne bi trebali ustručavati postavljati pitanja o čudima u bibliji i ne bi se trebali zadovoljiti nekim jednostavnim odgovorima. Zato mislim da pitanje o zmiji koja govori nije omalovažavanje niti vrijeđanje, nego razumno pitanje koje zahtjeva odgovor.